Koliko je korisno bavljenje autogenim treningom (učenje tehnika psihofizičke relaksacije kao vid borbe sa napetošću, uznemirenošću, stresom, anksioznošću, tremom, itd. – napomena prevodioca) da bi smo se „otresli“ stresa i brzo utonuli u san?
Sa pozicije pravoslavne duhovnosti bavljenje autogenim treningom nije od koristi za dušu.
Autor ove psihoterapijske metode je nemački naučnik Johan Šulc. Tridesetih godina prošlog veka doktor Šulc je na osnovu svog boravka u Indiji i poznanstva sa jogom, stvorio nešto slično tome namenjeno za Evropljane i predložio ovaj svoj metod kao preventivu i lečenje velikog spektra oboljenja, kao i sa ciljem psihičkog samoregulisanja sopstvenih stanja duše. Ovakvo uljuljkivajuće samoopuštanje predstavlja više beg od realnosti i kreira iluziju da smo u dobrom duševnom stanju.
Smirenje i trezvenost kao temeljne pretpostavkame za postizanje duševnog mira se u ovoj metodi nigde ne pominju. Važno je zapamtiti da ova metoda ima korene u budizmu i praktikovanju joge.
Ovo o čemu smo do sada govorili odnosi se samo na početni stepen autogenog treninga. Nakon toga, kada se čovek nauči opuštanju, tada mu se predlaže da savlada tehnike koje su povezane sa veštačkim stvaranjem nekih predstava i slika. Osnov naprednog stepena autogenog treninga se sastoji u kreiranju fantazija. Autogeni trening dovodi čoveka do meditacije. Sveti Oci nas upozoravaju na različite vrste maštarenja, fantaziranja. Zato je potrebno da taj metod autogenog treninga odbacimo kao suštinski čoveku nepotreban i koji može naneti povredu našoj duši. Za pravoslavne hrišćane je autogeni trening duboko strana, nespojiva metoda.
Autor: Dimitrije Avdejev, pravoslavni psihijatar i psiholog
Jedan komentar